Viennakroatika: Autorova prezentacija knjige „Hrvatski Beč“

Viennakroatika: Autorova prezentacija knjige „Hrvatski Beč“

Autorova prezentacija nedavno objavljene knjige „Hrvatski Beč“.

Među austrijskim piscima i publicistima spomenuo sam u svojoj knjizi i Milana Dubrovića. On mi sada pomaže da se da se predstavim kao autor. Naime, on je u novinama «Neues Wiener Tagblatt» napisao 1931. godine članak o «Povijesti literature prema profesijama – Razdijeljeno po pojedinim pozivima» - kako on kaže, a u «klasi liječnika» – Alfred Döblin, Gottfried Benn, Arthur Schnitzler, Karl Schönherr, Ernst Weiß, Rrichard Hülsenbeck, Justinus Kerner, Hugo Salus, Max Norden i Rus Anton Čehov».

Ja ipak nisam literat nego publicist koji piše znanstveno-popularne članke. Moji prethodnici iz Hrvatske su (na neki način) bili npr. Adolf Missafia – liječnik i filolog, dvorski bibliotekar i suosnivač bečke romanistike, Nikola Toma Host – liječnik i botaničar, pisac značajnih botaničkih djela, osobni liječnik i florist «cara cvjećara» Franje I., osnivač bečkog Alpskog vrta te Đuro Matija Šporer – liječnik i publicist, preteča turizma na Austrijskoj Rivijeri. Liječnik i diplomat je bio Petar Bianchi – na dvoru Karla VI. i Marije Terezije.

U knjizi nisu spomeniti npr. Ante Kuzmanć – kirurg i opstetričar, inače jezični reformator u Dalmaciji, Jakov Užarević – liječnik i leksikograf, publicist, urednik novina te prevodilac. Zatim Nikolaus Jagić – liječnik i glazbenik. A da se o mnogobrojnim liječnicima-piscima i ne govori. U povijesti grada Beča našao sam i svoga daljnjega rođaka i to stalnog pratitelja i biografa bečkoga gradskoga sveca Clemensa Marije Hofbauera, a to je bio pater Bartul Pajalić, nadimkom Bosnić iz Baške na Krku – kao i ja; moja baka bila je iz obitelji Pajalić s nadimkom Begovica.

Hrvati u Beču

Kada je moj skromni prilog «Hrvati u Beču» izašao prije 17 godina u knjizi (katalogu) «WIR» (Museum der Stadt Wien, 1996.), doznali su bečki Hrvati po prvi puta nešto o «Hrvatskom Selu» (Krowotendoerfel) te uopće o povijesti Hrvata u Beču. Zatim su uslijedili prilozi o tome u «Hrvatskim Novinama» te na televiziji ORF-Gradišće. K tome je pridošla putujuća izložba Marijana Brajinovića tj. Austrijsko-Hrvatskog Društva – uključujući i katalog u kojemu sam našao više poticaja za svoj rad. Inače za moje teme gotovo da i nije bilo prethodnih radova (izuzevši jedan novinski članak Arnolda Suppana) te sam često morao počinjati od nule.

Jedan gradišćanski Hrvat iz stručnih krugova rekao je više godina poslije toga da je on sam znao samo nešto o toponimu «Kroatenzeile» tj. (seoski) Put Hrvata (s nizom kuća) na Moravskom Polju (Marchfeld), no «Onda je došao Seršić sa svojim Krowotendörfelom... i tek od njega smo doznali o tome po prvi put». Njegov hrvatski šef na istom sveučilišnom institutu je o tome dozano od autora ovih redaka tek 2007. godine. Od 1996. izlazili su godinu za godinom u Hrvatskim Novinama brojne autorove serije članaka i desetci posebnih članaka o Hrvatima u Beču odn. u Donjoj Austriji.

Proučavanjem literature s temama Viennensia i Austriaca, djelomično također i istraživanjima u arhivima došle su na površinu mnoge dosad nepoznate činjenice. Kruna mojeg truda bio je Simpozij «400 godina Hrvata u Beču» tj. «Hrvatsko Selo/ Krowotendoerfel 1609. - 2009.» kojega je organizirao Hrvatski Centar u Beču kao i popratna izložba, koja se je probila i u inozemstvo – također i u Hrvatsku. Istovremeno su nastajali ekspozei i više poglavlja manuskripta o Hrvatima u Beču. Iz tog materijala nastala je ova knjiga.

Hrvatski Beč je dosad bio slijepa pjega na zemljovidu Svijeta, prava «Terra incognita» (nepoznata zemlja). Historiografija grada Beča jedva da i poznaje Hrvate. Osim toga pretvara ih ona u «Slovake», u ljude «iz hrvatske» i sl., a oni su bili naseljeni neposredno pred vratima grada Beča, na Moravskom Polju (Marchfeld) odakle su i dolazili u bečka predgrađa i u sam grad Beč.

Kraljevi diplomati i obavještajci

Moja knjiga doživljava svoje «krštenje» pred publikom u Veleposlanstvu Republike Hrvatske, dakle u kući hrvatske diplomacije, zbog čega se kao misao vodilja nameće samo po sebi to područje, dakle diplomacija. Citiram iz knjige, najprije o spomenutom liječniku i diplomatu:

«U to je vrijeme (tj. Karla VI.) Dubrovčanin Petar Bianchi bio osobni liječnik udovice cara Josipa I., Amalije Wilhelmine, a liječio je i njegova nasljednika, cara Karla VI. Godine 1742. kraljica Marija Terezija imenovala je Bianchija, koji je od 1736. kao diplomat stajao u službi Dubrovačke Rapublike, tajnim savjetnikom.»

Karakteristično je što sasvim na početku moje povijesti Hrvata u Beču stoji naslov: «14,/15. stoljeće: hrvatski izaslanici u Beču», a također je na početku, takoreći i «moj knez» tj. knez mojih predaka – Fridrik (Fidrigo) Krčki koji je 1314. god. boravio na dvoru vojvode Leopolda I. Austrijskog (Habsburga)... 

Sljedeći citat: «U službi cara Žigmunda (Luksemburgovca) stajao je i Ivan Vitez od Sredne koji je studirao u Beču. Godine 1447. i 1452. ponovno se vratio u Beč kao izaslanik u pregovorima s Habsburgovcima, a s Fridrikom III. otimao se o za krunu sv. Stjepana» (tj. mađarsku krunu). /.../ U to su vrijeme (tj. kralja Matije Korvina u Beču) hrvatski izaslanici počeli češće dolaziti na bečki dvor. Godine 1488. na dvoru su boravili Bernardin Frankopan (v. dolje) te biskup zagrebački Osvald Tuz koji je došao s predstavnicima slavonskog plemstva; 1489. stigao je i izaslanik Dubrovnika Frano Crijević.» Uostalom, spomenuti Bernardin Frankopan bio opet bratić «mojega kneza» Ivana VII. Frankopana (Mlađeg) Krčkog. Već godine 1437. postao je Habsburgovac Albert V. (II.) kraljem Hrvatske, a njegov nasljednik je bio Fridrik IV. (III.).

Tako «...je 1444. na Fridrikov dvor stiglo izaslanstvo u kojem su bili Hrvati Nikola Iločki i Grgur Kurjaković Krbavski. Fridrik IV. koji je tada već bio car Svetog Rimskog Carstva, izabrao je 1459. slavonskog bana Nikolu Iločkog za krsnog kuma svog sina, kasnijeg kralja i cara Maksimilijana I.  Nekoliko je Hrvata bilo u službi cara Fridrika te također Maksimilijana  koji je 1508. naslijedio svog oca: od 1478. do 1481. Andrija Jamometić kao diplomat, Hanž (Ivan) Dešić kao dvoranin i izaslanik hrvatskih pristaša Maksimilijana te diplomat Jakov Baničević, koji je 1504. postao carev tajni savjetnik. (...) Nadvojvoda Ferdinand... je 1522. na dvor pozvao Krstu Frankopana kao vrhovnog konjušnika i osobu za vezu s hrvatskim plemstvom». A onda, nakon Mohačke katastrofe 1526. godine «Izaslanstvo hrvatskog plemstva... ponovo je zatražilo pomoć od Fedinanda, a ne od Hrvatskog... Sabora... (zatim) su stigli izaslanici hrvatskiih staleža da bi pripremili biranje Ferdinanda za kralja Hrvatske...»

Na diplomatskoj su se razini 1530-ih godina istakli Jerolim Zadranin koji je od 1514. bio general-pukovnik bečkoga Brodarskoga arsenala te Nikola Jurišić. Za odnose s Visokom Portom, kamo su po potrebi bili slani kao izaslanici, uveli su hrvatski kao diplomatski jezik.»

Ovdje ću napraviti cezuru, no pritom se ipak mora reći da je i u sljedećim stoljećima bilo još brojnih hrvatskih izaslanika i diplomata u Beču. Ja ih nisam sve mogao staviti u knjigu, ali već sva ova mnoga imena, godine i činjenice može čitaocima dati dojam o historijskoj ulozi tih ličnosti.

Dr. Josip Seršić / kroativ.at

Print

Vezani članci

FOTO DANA
FOTO DANA
 Svjetsko prvenstvo u letenju balonima na vrući zrak, po prvi put u Austriji Svjetsko prvenstvo u letenju balonima na vrući zrak, po prvi put u Austriji
KamoSutra
« »
  • Po
  • Ut
  • Sr
  • Če
  • Pe
  • Su
  • Ne
FotogalerijaPregledajte sve