Hrvatska kulturna baština - klapsko pjevanje

Hrvatska kulturna baština - klapsko pjevanje

Onaj tko je posjetio hrvatsku obalu, posebice Dalmaciju, zasigurno je imao priliku čuti klapsku pismu koja se, vrlo često, spontano zapivala. No je li klapsko pjevanje toliko spontano i ima li kakva pravila? Je li klapa i dalje „klapa“ ako je u njoj prisutna ženska pjevačica ili je rezervirana samo za muškarce? 

Klapsko pjevanje, koje je dio hrvatske nematerijalne baštine, ima više definicija, no bitno je staviti tu vrstu pjevanja u kontrast s onim što podrazumjevamo kao „obično“ pjevanje i vidjeti gdje su razlike. Sam naziv „klapa“ (capulata), kako se tvrdi u „Zborniku dalmatinskih klapskih pjesama II“ potječe iz šatrovačkog tršćanskog govora, a označuje skupinu ljudi povezanu prije svega – prijateljstvom. Prva odlika klapa jest da su to vokalne skupine muškaraca. Ženske i mješovite klape razvile su se u novijoj povijesti, o čemu će biti riječi nešto kasnije. Klapa u tradicionalnom smislu podrazumijeva otprilike pet do deset muških pjevača (broj nije definiran!) koji pjevaju a capella načinom, odnosno bez instrumentalne pratnje. To je homofono višeglasno pjevanje u kojemu je prisutan najčešće prvi tenor, drugi tenor, bariton i bas. Najčešća tematika je ona ljubavna prožeta motivima prirode i zavičaja gdje vrlo često upravo ti prirodni motivi označuju razne dijelove ženskog tijela, žensku narav i sl. Prisutne su i socijalne teme koje svjedoče o migraciji Dalmatinaca u prekomorske zemlje, načešće Ameriku. Naravno, veliča se i sam pojam Dalmacije, Istre, odnosno regija odakle dolaze klapske skupine i pjesme, no to je postalo odlikom modernih klapskih pjesama. Uz spomenute moderne klape koje su se znatno udaljile od onih tradicionalnih, poznate su i festivalske klape koje su svoju popularizaciju doživjele u Omišu kad je utemeljen Festival dalmatinskih klapa 1967. godine.

Tradicijska klapa je neformalna skupina pjevača koji povremeno pjevaju te na taj način zadovoljavaju prvenstveno sebe i svoju ljubav prema pjevanju. Premda je oblik klapskog pjevanja koji je uvršten na popis nematerijalne kulturne baštine upravo pjevanje pučke ili tradicijske klape, važno je spomenuti oblike klapske pjesme koji su se na temelju izvornih napjeva razvili u novije doba. Festivalski tip klape razvijao se usporedno s najvažnijom klapskom manifestacijom – Festivalom dalmatinskih klapa u Omišu (FDK), prvi put održanim 1967. godine. Novitet koji je nastao zahvaljujući organiziranom festivalu pojava je ženske klape. Premda se tradicionalna klapska postava uvijek sastojala isključivo od muških pjevača, popularnost festivala motivirala je formiranje ženskih vokalnih skupina. Iako se festivalski tip klape po mnogočemu odmaknuo od svojih korijena, u velikoj mjeri i dalje služi očuvanju glazbenog narodnog nasljeđa te se može smatrati „čuvarom tradicije“ premda ga se ne može uvrstiti na popis hrvatske kulturne nematerijalne baštine.

Dok su festivalske klape inspiraciju donekle pronašle u pop glazbi, moderne klape su se više okrenule rock glazbenom žanru i suradnji s rock glazbenicima (primjerice, suradnja klape Cambi sa Zlatanom Stipišićem Gibonnijem). Upravo su te suradnje pridonijele popularizaciji klapa čiji se centri više ne nalaze samo u Dalmaciji, već se šire i na sjevernu hrvatsku obalu, ali i inozemstvo gdje je prisutan veći broj hrvatske dijaspore poput Austrije, Njemačke, Kanade, Australije i sl. Zanimljivo je da je Hrvatsku na Eurosongu 2013. godine predstavljala upravo skupina „Klapa s mora“ s pjesmom „Mižerija“. No, Eurosong ili ne, klapa je ipak bolja kad se spontano zapiva uz Malvaziju u ruci pored friške ribe koja dolazi iz Jadranskog mora i snažnog glasa koji dolazi iz duše.

Matea Lacmanović / kroativ.at 

Print

Vezani članci

FOTO DANA
FOTO DANA
 Svjetsko prvenstvo u letenju balonima na vrući zrak, po prvi put u Austriji Svjetsko prvenstvo u letenju balonima na vrući zrak, po prvi put u Austriji
KamoSutra
« »
  • Po
  • Ut
  • Sr
  • Če
  • Pe
  • Su
  • Ne
FotogalerijaPregledajte sve