Azra - Kao i jučer

Azra - Kao i jučer

Dom Kulture, subota 21. srpnja 1981. Svira grupa Azra. Nitko nije imao pojma tko su, što sviraju, odakle su. No, ja sam znao. Imao sam njihovu prvu ploču i znao sam sve pjesme napamet.

U to doba nije bilo youtubea i interneta pa da su informacije kolale brzinom kao danas. Iako sam netom završio sedmi razred osnovne škole odličnim uspjehom i zato bio primjereno nagrađen slobodnim penjanjem na susjedovu trešnju, imao sam svoje sisteme dobivanja informacija.

Čitao sam Džuboks, tada jedini relevantni časopis koji je pratio glazbenu scenu, kasnije i Polet koji je uvijek bio „kriv za sve“ (s genijalnim urednikom Zoranom Franičevićem koji je premlad umro, a po povratku na rodni Vis povremeno je surađivao sa Slobodnom Dalmacijom, velikan pera i morala), nakon propasti Džuboksa slijedio je Rock, a nekako sam nabavljao Omladinsku iskru i Studentski list. No, imao sam i napete uši slušajući bratove priče po dolasku kući vikendom iz grada u kojem se školovao.

Koncert Azre!!!

Johnny Branimir Štulić, Boris Leiner i Mišo Hrnjak na basu. Tri sata svirke, neki su tražili da im sviraju pjesme od Bijelog Dugmeta na što je Johnny rekao „Mi smo Azra i sviramo samo svoje stvari“ i za kraj ostavio Balkan.

Krajem te godine, u kojoj je sve vrvilo novim bandovima, u kojoj su svi pričali o Novom valu koji je na površinu izvukao mnoge bandove od kojih su neki preživjeli, a mnogi nisu (nabrojat ću neke – u Zagrebu Prljavo Kazalište, Film, Boa, Zvijezde s Renatom Matessijem, vrhunski band koji nije imao sreće, Patrola, ITD band, Parni valjak koji je hvatao priključak; u Rijeci Parafi, Ljubljani Pankrti, Videosex, u Beogradu Električni orgazam, Disciplina kičme, Ekatarina Velika, Idoli, u Nišu Kerber, novih bandova bilo je u Splitu, ali tek kao izdanaka nenadmašnog Željka Brodarića Jappe i njegovog banda Metak, kao i u Sarajevu koji su mahom bili klonirani B.Dugmetaši s islamiziranim fatalizmom kao dodanom vrijednošću), Azra je snimila ni manje ni više nego – dvostruki album! Zvao se Sunčana strana ulice. Rijetko tko se u to doba usudio izdati dvostruki album, no Johnny jest.

Na albumu se vidjelo kako se Johnny konačno dokopao Fendera kojeg je zazivao u pjesmi Balkan, ali i Gibson Les Paula, gitare čiji zvuk dolazi iz najskrivenijih dubina i koju koriste rijetki, tek oni koji se usude spoznati sebe. Poljska u mom srcu, Pametni i knjiški ljudi...  to je bilo tako drugačije i tako drsko, poput whiskeya bez leda za gospodu.

Slijedio je, nevjerovatno - ali istinito, trostruki album uživo Ravno do dna. S tri instrumenta na pozornici, jedva raspoznatljivim zvukom, bio je to album na kojem se vidjela Johnnyeva snaga. Kako je iza sebe imao tek dva albuma, da bi snimio trostruki live album, na koncertu na kojem je album sniman odsvirao je 12 pjesama koje nisu bile objavljene ni prije, niti ikad poslije u studijskoj verziji. To se nitko dotad u svjetskim okvirima nije usudio napraviti. Do danas. Dok su njegove kolege iz Novog vala (čiji on nikad nije bio dio) iz sebe jedva cijedile po koju pjesmu, Johnny je prštao od energije, od autorske moći istovremeno bivajući je svjestan.

Da je istinita Johnnyeva izjava kako će poludjeti od tolikih pjesama u glavi ne snimi li ih, vidjelo se na slijedećem, opet dvostrukom albumu Filigranski pločnici. Pločnici više nisu tri instrumenta i sirova snaga, doista su filigranski izbrušeni i glazbena obrazovanost imenjaka hrvatskog kneza Branimira se zapisuje i na vinilu. Tu su i saksofon, i sintisizer u skladu s gitarskim i bas bravurama, bubnjarske da ne spominjem. Tekstovi po kojima mnogi apostrofiraju Johnnya i ovdje su bez kompromisa s paradigmom tadašnje intelektualne elite, sa samoupravnim socijalizmom, s kapitalističkom diktaturom u koju je potonula druga polovica svijeta. Za tekstove, puno godina kasnije, sam Johnny kaže kako su oni usputni, a kako je zapravo glazba ono najbitnije, kako je svaka pjesma savršena u svom vremenskom otisku. Svi koji poznaju njegovo stvaralaštvo znaju da je u pravu.

Kad je Boris Leiner morao odraditi dug tadašnjoj državi odlaskom u vojsku, Johnnyeva nestrpljivost nije mogla čekati. Znao je da je ukrao škrinju s glazbom komprimiranu u božjim sjemenkama i da vrijeme curi. Otišao je u Munchen i pozvao u pomoć bubnjara Srećka Antoniolija te snimio obični album Kad fazani lete odsviravši sve ostale instrumente. Osobno mi je to jedan od njegovih dražih albuma. Na Fazanima Johnny iznova otkriva sebe u gotovo hard rock izdanju, a njegova izazovna, tajanstvena i kodirana poezija zvoni za cijelo stoljeće unaprijed i unatrag u vremenu.

Omot albuma je onaj pečat-njački po kojemu mnogi prepoznaju Azru – vodeni otisak poput državnog pečata od negativa fotografije Johnnyeva profila. Da vam je znati kakav je to nenadmašan osjećaj nositi taj LP pod pazuhom netom kupljen u Robnoj kući, odjel muzikalije, a potom upaliti gramofon i staviti 50 para na gramofonsku glavu da ne preskače igla...

Slijedili su trostruki nizozemski album na engleskom (a Johnnyev engleski je bio poput Šerbedžijinog u Mission Impossible 3), Između krajnosti, te konačno četverostruki live album Zadovoljština.

Bila je to najbolja postava Azre, nizozemac na basu, Leiner na bubnjevima, na drugoj gitari Jurica Pađen iz Aerodoroma (onaj diplomirani ekonomist koji je na kraju završio na Farmi, koji je u doba popularnosti Stavi pravu stvar na svoje mjesto izjavljivao kako je Aerodrom bolji band od Bijelog Dugmeta jer eto, on je bolji gitarist od Bregovića, onaj bolji bubnjar, itd) te Johnny s dugom kosom, napetim vratnim žilama u ulozi solo gitarista i pjevača čiji glas se razvio do za njega neslućenih visina.

(Saznao sam za koncert Azre u devetom selu i naravno, skupili se D., sestra mu N. i ja, uzeli bratovog žutog quattro – nije bila riječ o audiju, nego renaultu 4, pet litara super 3, pet litara goriva i na koncert! Skupa smo imali manje od 40 godina, a vozačka dozvola nije bila ni u slijedećoj petoljetki. E, ali tog puta sam imao hrabrosti i dobio autogram od Johnnya!!).

Bilo je potom još albuma... uostalom možete pogledati diskografiju na netu.

Na live Zadovoljštini Johnny je ubacio i obrade tuđih pjesama, kao i na nekim studijskim albumima. Bilo je tu Thin Lizzya, Boba Dylana (Djevojka iz Hrvaca), Elvisa Presleya (Jesi li sama večeras). Njegove obrade su u pravilu bolje od originala! Provjerite usporedbom obrade francuske narodne pjesme Partizan u njegovoj izvedbi s onom u izvedbi Leonharda Cohena i vidjet ćete istinski Johnnyev osjećaj za glazbu, ma čija i otkud bila.

Obrade međimurskih narodnih pjesama poput Mamica su štrukle pekli, ili makedonskih Sardisale lesočkiot manastir pokazuju njegovo viđenje glazbene genetike podneblja.

Danas djeluje cijela regimenta bandova- pečurki (koje izrastaju na razvalinama otpilanog stabla) koji kao svoju glazbu prodaju recikliranu Azru, od Hladnog piva, Kawasaki Tripa do Letu štuke.

Ako vam se dogodi bezvoljnost, fjaka, ili kakvo gripozno stanje, odvrnite do kraja We will be strong, Johnnyevu verziju pjesme Thin Lizzya (sjećate se tog banda s frontmanom basistom Phil Lynottom, preminulim prije nekoliko godina?) sa Zadovoljštine i uvjerit ćete se da je više energije sublimirano u toj pjesmi nego u cisterni Red bulla!

Pjevajući Azrine pjesme ili recitirajući napamet tekstove nikad niste mogli osvojiti zgodnu curu, ali ste mogli sudjelovati u srednjoškolskim filozofskim raspravama sa štrebericama koje ste namamili u kafić na izostanak s prvog jutarnjeg sata nastave.

Prije nekog vremena zatekao sam se u Utrechtu. Imao sam vremena i mislio sam da odem do Houtena, seoceta u predgrađu Utrechta u kojeg se Johnny sklonio kod nizozemke kao apatrid, čovjek bez domovine. Ali nisam, umjesto toga sam pustio Azrin CD. Branimir Štulić nije ničije vlasništvo i štovanje njegovog rada ne daje nikomu za pravo da svojata ni njega, ni njegov rad. Čak i ako posjeduješ njegov autogram iz 1988-e.

Već skoro 20-ak godina je tamo, piše i prevodi tekstove iz antike. Nedavno je u Beogradu objavio u svom stilu hrpu knjiga u komadu, teških par kilograma koje ne dopušta u prodaju osim u kompletu. Ima tu i Ilijade, i Odiseje, svega.

Tu i tamo se oglasi preko Jurice Pađena ili kojeg upornog novinara, navodno komunicira samo na ekavici, navodno izjavljuje kako u hrvatskoj glazbi ne vrijedi ništa do međimurskih narodnih pjesama, navodno je razočaran hrvatskom državom koja ga je opljačkala (a to jest istina, Croatia Records je namlatila pare reizdanjima njegovih pjesama, a od ZAMP-a koji bere lovu zahvaljujući zakonu o autorskim pravima nije dobio ni lipe. U hrvatskom radijskom prostoru postoji prešutan dogovor da se ne puštaju njegove pjesme).

Doista, Johnnya su pokrali mnogi. Od Husa Hasanefendića koji je iz kratkog Johnnyevog boravka u Parnom Valjku oteo Jablana i Kad Miki kaže da se boji i stavio na svoje albume do Nirvane koja cijeli svoj opus crpi (po Johnnyevim riječima) iz skidanja Azre.

Manje je poznato kako je nakon objave Dugmetovog albuma Uspavanka za Radmilu M. snimanom u Skoplju, posljednjem s Bebekom kao pjevačem, došlo do intenzivnog druženja Štulića i Bregovića. Bilo je planova o super bandu... Bregović je pitao Johnnya što bi radio kad ne bi imao Azru, a ovaj mu je odgovorio kako bi skupio orkestar s trubačima, nazvao ga Orkestar za vjenčanja i sprovode, obukao bijelo odijelo i nastupao s njim s repertoarom obrada narodnih pjesama.

Vrijedila je ta ideja Bregoviću par godina kasnije od koje i danas ubire tantijeme, s kojom je dospio i do izravnog prijenosa božićnog koncerta iz Assisija.

Boris Leiner, njegov vjerni bubnjar kojeg je uvjeravao kako su njih dvojica s kompatibilnim glasovima kao Lennon i MacCartney i puštao ga da pjeva Pit i to je Amerika i još neke pjesme, danas tu i tamo organizira koji Pozdrav Azri koji nije ni blijeda kopija Azre. Sreo sam ga jednom u Malom Stonu, u Kapetanovoj kući u pauzi nastupa na nekakvom Etno-festu gdje je s Vješticama krčmio ostatke Štulićevog talenta kojeg je mogao dohvatiti tek u tragovima.

Bilo kako bilo, bio Štulić apatrid, anacionalni Hrvat ili nešto peto, ono što on jest je njegov izbor. Čovjek koji bez ograničenja predaje svijetu ono što je s pojilišta bogova donio ne čineći nikomu štetu do svom materijalnom statusu. Nedokučiv, kao i izvor njegovih poetskih nadahnuća. Osamljeni genijalac u stranoj zemlji, napušten i odbačen od svih, no ne i od samog sebe.

Da tko upita poznavatelja Štulićevog opusa koja mu je pjesma najdraža, nabrojio bi ih barem 30. A onda se sjetio kako ima još 30 najdražih.

Ja bih počeo s Putujem s tim, Vaše veličanstvo, Jane, Kao i jučer... i upitao vas što vama znače stihovi

„ni rijeka nije bila rijeka u samom početku

I nije nužno da ne ostane ponornica do kraja“

foto/text: vn/kroativ.at

Print

Vezani članci

FOTO DANA
FOTO DANA
 Svjetsko prvenstvo u letenju balonima na vrući zrak, po prvi put u Austriji Svjetsko prvenstvo u letenju balonima na vrući zrak, po prvi put u Austriji
KamoSutra
« »
  • Po
  • Ut
  • Sr
  • Če
  • Pe
  • Su
  • Ne
FotogalerijaPregledajte sve