Priče iz Berlina

Grazerin(ka)

Piše:

Matea Lacmanović

15.03.2016.

Priče iz Berlina

Berlin mi je dugo bio na listi želja, pretežito radi fiks-ideje koju sam dobila o Berlinu kad sam pogledala svoj prvi Loveparade. Techno, ljubav, ples, otvorenost uma i još malo ljubavi. 

Krenula sam u posjet prijatelju koji je nedavno iz ekonomskih razloga napustio svoju matičnu zemlju i snašao se u Berlinu. Sa sobom sam imala ručnu prtljagu, napunjenu bateriju fotoaparata i kartu grada. Plan turističkog obilaska nisam imala, već sam samo željela posjetiti „onaj veliki zlatni kip koji se vidi u spotu pjesme Meet her at Loveparade“ i tzv. Bahnhof Zoo.

Povratni let iz Graza do Berlina koštao je 140 €. Nije malo, ali s obzirom da nisam morala plaćati smještaj, nije mi bilo žao platiti kartu. Gledala sam i vlakove, ali razlika je bila 60-ak eura, dok je prijevoz trajao 11 sati u jednom pravcu (umjesto sat i pol leta). Novac se može zaraditi i vratiti, vrijeme ne.

U masi terminala velikog berlinskog aerodroma Tegel, lako se izgubiti. Srećom, pa me prijatelj sačekao i vodio do autobusa, odnosno U-Bahna koji moramo uzeti do njegovog stana. Već na putu do stana čula sam neki izvrnuti njemački. „Što je ovo, kako vi govorite ovdje?“ upitala sam prijatelja misleći na sve one „iš-eve“ i „h-eve“ na koje sam u Grazu zaboravila. Ovdje je „ih“ ili jednostavno „i“.  Igrali smo se njemačkim na putu do stana, ja sam se čudila kako on izgovara „cvancih“, a on meni zbog mog „cvanciK“.  Srećom, pa imamo isti materinski jezik, tako da nije bilo nesporazuma.

Sljedećeg sam dana uzela torbu, dobru volju i krenula istraživati Berlin, bez konkretnog plana, bez namjere da puno potrošim na nebitne stvari. Kod Brandenburških vrata vidjela sam velike natpise o besplatnim obilascima grada. Kako dolazim iz zemlje gdje ništa nije besplatno, dignula sam gard i sumnjičavo prišla ljudima s natpisima. Ne, obilasci su besplatni, a platiš koliko misliš da vodič zaslužuje. Kolege iz Srbije, koji su također držali znakove, objasnili su mi da se vodiču inače ostavlja napojnica od 5-10 €, odnosno koliko misliš da zaslužuje za obilazak od tri sata. Moj je vodič zaslužio 10 €, za što mislim da je fer cijena s obzirom da nas je bio preko 20 i da je svatko ostavio okvirno isti iznos. Nije loše zaraditi 200-ak eura za tri sata, minus provizija ili paušal za licencu? Kladimo se da bi nam naša Mati (ovdje upišite ime države koju ste napustili) našla način da nas oporezuje i isisala to malo što bismo zaradili na taj način.

Tijekom obilaska, šetali smo iznad Hitlerovog bunkera, divili se ostatcima zida koji je sve samo ne običan zid i vizualizirali svastike na očiglednom praznim utorima za svastike (koji se nalaze na svakoj starijoj zgradi, ogradi, građevini). Na kraju obilaska, ušetala sam u veliki Humbolt fakultet kako bih se divila građevini i uhvatila malo studenskog eduroam interneta. Berlin je pao na testu za internet, jako je slabo povezan, a kad i nađete nekakav signal, jednostavno je preslab i ne dopušta protok informacija. Također, dosta uslužnih objekata poput kafića nema wifi.

Svoj sam obilazak samostalno nastavila prema zoološkome vrtu kako bih vidjela taj famozni željeznički kolodvor gdje je sniman film „Mi djeca s kolodvora Zoo“ snimljen po istoimenoj knjizi. Na samom kolodvoru vidjela sam beskućnike koji spavaju u vrećama, prekrivani svakojakim dekama i dekicama, a ljudi su ih ignorirali. Smrdilo je na urin, a u samoj lokvici nečije isfiltrirane tekućine, stajao je natpis „zabranjeno uriniranje“. Anarhija. Ono što mi je kvarilo sliku o željezničkom kolodvoru, cijele priče oko Christine F. i nekog drugog Berlina, bili su skupocjeni automobili parkirani malo prije smrdljive urinirane zone. Mercedesi, Audiji, pa i oni skuplji čije logoe viđam samo na TV-u, nisu se uklapali u sliku Zoo-a. Kad sam upila svu energiju koju mi je to mjesto u tom trenu dalo i kad mi je smrad urina postao previše, krenula sam dalje, bez plana, bez ikakve namjere. Pustila sam Berlin da me vodi.

Odveo me u galeriju poznatog fotografa Helmuta Newtona za kojeg, na svoje neznanje, nisam do tad bila čula. Njegova izložba erotske fotografije urezala mi se u pamćenje i prizvala sjećanja na fotografije R. Mapplethorpea „Black Book“. U muzeju se dogodilo nešto čudno. Dok sam ostavljala kaput u garderobi, recepcionar nije razumio moj njemački. Sjetila sam se riječi prijatelja iz Graza koji mi je rekao da je ljepota austrijskog njemačkog to što ti Nijemce možeš razumjeti, ali oni tebe ne nužno. Zatim sam se sjetila rečenice austrijske profesorice njemačkog koja mi je rekla da „naš“ austrijski njemački nije ni iskrivljen, ni netočan, već drugačiji. Stimmt. Popravila sam svoj izgovor, sporazumjeli smo se i nastavila sam do izložbe. Studentska iskaznica donijela mi je 50% popusta. Genijalno!  

Print

Ostali članci kolumnista

FOTO DANA
FOTO DANA
Visit Kroatien Visit Kroatien
KamoSutra
« »
  • Po
  • Ut
  • Sr
  • Če
  • Pe
  • Su
  • Ne
FotogalerijaPregledajte sve