Murter - otok koji se ne predaje

Murter - otok koji se ne predaje

Na što nas asocira riječ „otok“? Pogotovo u našoj zemlji, koja broji preko tisuću otoka, otočića i hridi? 

Mnoge ta riječ asocira na komadić kopna okružen morem s četiri strane, asocira na površinu udaljenu od kopna, onu na kojoj živi sve manje ljudi. S jedne strane pred očima su nam gotovo egzotični predjeli u koje bi mnogi od nas rado pobjegli od gradske vreve, svakodnevnih stresova i svega što ide u paketu sa životom u prenapučenim sredinama. Zvuči kao idealan bijeg, kao idealno mjesto odmora od kopnenih problema, a s druge strane u nama budi tugu jer smo svjesni činjenice provođenja loše državne politike prema otocima koja dovodi do depopulacije, prometne izoliranosti i iživljavanju krupnog kapitala kroz divlju gradnju. Pa ipak, neki otoci nisu doživjeli tako tešku sudbinu, iako se i oni svakodnevno nose sa svojim problemima.

Murter je jedan od takvih netipičnih otoka, onaj koji se ne predaje. Površinom je najveći u Šibensko-kninskoj županiji, te pripada sjevernodalmatinskoj otočnoj skupini. S kopnom ga povezuje pokretni most izgrađen u Tisnom početkom 19. stoljeća s kojeg se pruža jedinstven doživljaj promatranja dokonih jedriličara od čijeg dolaska i prolaska živi većina otočana danas. Na otoku se nalaze četiri mjesta: Tisno, Jezera i Betina koji spadaju pod općinu Tisno te Murter koji je samostalna općina. Otok Murter, površine 17.6 km2, danas je jedan od razvijenijih dijelova županije, te je na njemu prisutna manja depopulacija nego na ostalim otocima. Kad govorimo o otoku Murteru, moramo spomenuti i širu okolicu koja se uglavnom odnosi na susjedno kopno te na okolne otoke i naravno, na Kornate.

Kornati

Kornati su nacionalni park prema kojem mnogima rastu zazubice i mnogi se okušavaju u izigravanju pravne države pokušajima građenja čvrstih objekata na zaštićenom području. Kornati spadaju pod općinu Murter, dok kopnena naselja Dazlina i Dubrava kod Tisnog spadaju pod općinu Tisno. Mjesta su to u kojima se zelene njive smjenjuju s nizovima stoljetnih maslinika i vinograda te visokih brda od kojih posebno treba spomenuti brdo zvano Gradina čiji vrh je najviši u šibenskom kraju, a prema pričama lokalnih stanovnika, na njemu su još sačuvani ostaci zidina iz vremena turskih osvajanja. Od pogleda koji puca s vrha Gradine, odakle se vidi čitav kraj, jednostavno zastaje dah, vjerojatno kao nekad i stražarima kojih je tu moralo biti, ako je vjerovati lokalnom stanovništvu.  

Najstariji tragovi čovjeka na otoku sežu u kasno brončano doba, točnije u prijelaz 2. na 1. tisućljeće pr. Kr., a iz tog vremena datiraju prve gradine. U prvom redu treba spomenuti Gradinu koja je istraživana u više navrata te otok Mali Vinik na kojem su nađeni grobni prilozi iz svih faza liburnske kulture. Jedna manja gradina spominje se i na poluotoku Murtariću u Jezerima, gdje se na površini zemlje mogu i danas vidjeti keramički ulomci i ostaci suhozidnih bedema. Gradinsko naselje postojalo je i na brdu Gračina, a podno Gradine u Murteru danas su vidljivi ostaci grada Colentuma koji su dijelom potopljeni, a istraživanja s prekidima traju i do danas. Danas se Colentum zove hotel na plaži Slanica koja je jedna od najljepših pješčanih plaža na Jadranu. Grad je vjerojatno postojao do 6. stoljeća. U 4. stoljeću vidljivi su tragovi širenja kršćanstva na otoku te vjerojatne izgradnje crkvenog objekta, a na postojanje objekta upućuje u 6. stoljeće svrstan nalaz spolija smještenog uz južni zid crkve Gospe od Gradine, s urezanim križem koji se tipološki datira u 6. st.

Jezera i Murter

Od današnjih naselja, najstarija na otoku su Jezera i Murter koji se u početku nazivao Veliko Selo, a otok je u izvorima zabilježen kao Srimac ili Srimač, što je naziv koji se zadržao do 1740, ali uglavnom za mjesto Murter, dok se otok već od 1318. u kartama sve češće naziva Mortar, Mortaro, Morter, Mortura. Ptolomej ga naziva „Scardon.“ O imenu otoka postoji više teorija, od teorije koja ime povezuje s antičkim nazivom za mužar (mortarium) pa sve do utvrde koja je vjerojatno postojala na brdu Murtar u Jezerima, a čije ime bi došlo od ilirske ili keltske riječi „mor-tar“ što znači „more-kula“.

To nas vraća natrag u prapovijest i na Liburne čiji su grobovi pronađeni 1938. u Jezerima, u predjelu Podjasenovac, pri razvaljivanju dvije gomile. Ti slučajno nađeni grobovi, nažalost, nikad nisu istraženi. Također treba spomenuti i brojne gomile od kojih se posebno ističe Pudarica koja je, prema K. Stošiću, mogla biti ilirska stražarnica s koje su se brodovima slali signali. U novije vrijeme služila je pudarima koji su vinograde štitili od ptica, ali stanovništvo svjedoči da je ipak starija od pudara. 

Prvi podaci o mjestu Jezera, kao i Murter, sežu u 1298. i sve do 1602. godine oba sela pripadala su murterskoj župi. Jezera 1602. dobivaju svoju župu. U mjestu, sastavljenom od tri dijela (Selo, More i Košuluk-koji najvjerojatnije nema nikakve veze s riječju „komšiluk“), K. Stošić spominje i ostatke porušene „Viknice“, odnosno vijećnice, ispred koje je bio prostor zvan Koledišće (na kojem se slavilo, okupljalo, itd.), te zapuštene i srušene kuće, njih oko 200-tinjak, za što je, između ostalog, zaslužna i malarija koja je uzela toliko maha da je početkom 20. stoljeća isušena močvara poznata kao Blato. Velika epidemija bolesti i to kuge, zabilježena je i koje stoljeće ranije u naselju Murter, a koja je trajala godinu dana (1656.-1657.). U istom je naselju vladala glad 1782.-1783., dok je 1805. pojava navodnih vukodlaka postala problem zbog kojeg je 1815. vlada proglasila kažnjivim odsijecanje glava pokojnicima. U Murteru je 1866. nastala i najstarija od hrvatskih seoskih čitaonica u Dalmaciji.

Tisno

Tisno se prvi put spominje 1657., poznato kao „Stretto“ (talijanski) i „Strictus“ (latinski), što je posljedica prevladavanja stanovnika Oštrice među stanovništvom koje je naselilo Tisno bježeći pred Turcima iz okolnih sela. Mještani ovog najmlađeg mjesta na otoku (mjesta koje je drugim dijelom i na kopnu) bili su većinom kmetovi na zemljištima u vlasništvu biskupske mense u Dubravi, Ivinju te Oštrici, a po ugovoru sklopljenom između mense i Tisnog 1782., morali su davati petinu uroda mensi i tu je neizbježno dolazilo do sukoba. 1808. je za vrijeme Napoleonove vlasti nastala općina Tisno koja je obuhvaćala Murter, Betinu, Jezera, Tribunj i Zlosela (današnji Pirovac), a nešto prije toga, 1797., započela je izgradnja poznatog tišnjanskog mosta koji je dovršen 1832.

Polovica Tisnoga je na kopnu, a druga polovica, s druge strane mosta – na otoku. Na otočnom dijelu Tisnoga nalazi se i crkva Gospe od Karavaja. Štovanje Gospe od Karavaja može se pratiti od 1700. godine. Današnja crkva najprije je bila kapela koju je sagradila talijanska obitelj Gelpi, a s vremenom je kapela nadogradnjom pretvorena u crkvu i 1980. je prešla u vlasništvo župe Tisno. Svake godine, 26. svibnja,  održava se jedno od najvećih hodočašća na području Dalmacije, a u samom mjestu Tisno slavi se do kasno u noć te imate veliki izbor štandova s različitom robom, na užas „urbanih“ pojedinaca koji obožavaju proučavati „primitivizam“ u svom bližem i daljem susjedstvu. Pronalaženje slobodnog parkirnog mjesta postaje gotovo nemoguća misija.

Betina

Betina se prvi put spominje 1487. godine, a ime vjerojatno potječe od brežuljka iznad mjesta, a koji se zove Betina. K. Stošić navodi i teoriju o nastanku Betine doseljavanjem stanovništva iz Vrane, koje je bježalo pred Turcima, a spominje i zanimljivu tezu vezanu uz ime. Ona glasi da je moglo doći od keltske riječi „bet“ što znači „usta“ i nastavka –ina, što se veže uz smještaj luke u Betini. K. Juran tvrdi da je naselje Betina nastalo u 15. stoljeću na posjedu Ilije Linjičića u Betinšćicama i Trstenicama i to preseljenjem nekoliko murterskih obitelji u Betinšćice. To argumentira najstarijim betinskim prezimenima koja su ista poput onih zabilježenih u Murteru kraći vremenski period prije toga. U 16. stoljeću u mjestu je nastala utvrda koje danas više nema.

Otok obiluje krškim oblicima u kojima nalazimo i jame poput Nozdarice blizu uvale Nozdra, Dankove jame u predjelu Podjasenovac te jama u Kosmaču. Na oblikovanje reljefa, osim prirodnih faktora, utjecao je i čovjek krčenjem šuma te otvaranjem kamenoloma čije lokacije danas izgledaju poput ravnih ploča, a prisutne su i terasaste površine na padinama, nastale ograđivanjem kako ne bi došlo do odnošenja tla. Od tih mukotrpnih pokušaja davnih ljudi danas su nam ostali impresivni prizori brda okićenih suhozidima na mnogo razina, kao podsjetnik na doba kad su ljudi prilazili zemlji sa strahopoštovanjem i čuvali svaki njezin pedalj, dok istovremeno su je pokušavali ukrotiti mijenjajući tako njeno lice. Prizor pun emocija koji u nama budi mnoga pitanja, a prije svega ono kako se odnosimo prema zemlji, koliko daleko smo spremni ići i što ostavljamo u naslijeđe generacijama koje dolaze. Hoće li i one prolaziti zemljom koja pripada njima i što će zateći? Što će misliti o nama i kakav će biti njihov život budu li na istom mjestu hodali tuđom zemljom na kojem stoje betonske strukture bez ikakve duše, a zbog kojih je nestao još jedan dio povijesti, identiteta, veze s majkom prirodom i ako hoćemo, ljudskosti?

Klima masline

Klima je sredozemna, sa suhim vrućim ljetima te zimama sa kišnim razdobljima i vremenskim prilikama praćenima burom ili jugom, a ponekad se naziva i „klima masline“. Zbog reljefnim i klimatskih osobina je i vodoopskrba u prošlosti predstavljala problem zbog količine podzemnih vodnih izvora, a dodatan problem je što se radi o mahom bočatoj vodi koja je slabije iskoristiva. Takvi su podzemni izvori prisutni u Poljanama na području Jezera, uvali Makirina (koja je i poznata po svom ljekovitom blatu), Ivinju te Murtersko- betinskom polju. Nasreću, postoje lokve Blato i Lokva koje su bile presudne za život, a stanovništvo se do 60-ih godina, kad je otok priključen na vodovodnu mrežu, oslanjalo i na vlastite gusterne. Vodene površine koje su nekad osiguravale preživljavanje, danas su okupljalište ptica, žaba, kukaca i znatiželjnih prolaznika željnih uživanja u ljepoti zelenih površina čija ljepota još više dolazi do izražaja u jesen i zimu kad je i više vode pa se, konkretno na Lokvi, moguće voziti čamcem, dok je ljeto rezervirano za nogometne utakmmice, a oštrija zima za klizanje  svakome tko nije pretežak.

Do sredine 20. stoljeća škrta je zemlja bila najvažnija hraniteljica pučanstva. Poljoprivreda je bila osnova privrede, o čemu svjedoče povijesni spisi. Prevladavalo je maslinarstvo i vinogradarstvo, a u Tisno je bilo najrazvijenija katastarska općina u kojoj je vrlo značajnu ulogu imalo stočarstvo. Danas se poljoprivreda uglavnom temelji na maslinarstvu budući da maslina, za razliku od loze, ne zahtijeva toliko čestu prisutnost na otoku. Vinogradarstvo je stoga u padu, kao i stočni fond, a opadanje bilježi i ribarstvo koje je, uz poljodjelstvo i stočarstvo, bilo najvažnija grana privrede. U toj grani najviše je zaposlenih u Murteru i Jezerima, ali ribarstvo je ipak u opadanju zbog izlova, problematičnog kontroliranja ribljeg fonda, nedostupnosti pogona za preradu ribe, itd. Pad bilježi i brodogradnja u kojoj je najmanje zaposlenih, a neki od razloga su nazadovanje spomenutih primarnih djelatnosti na otoku i izvan njega, te sve češća uporaba plastificiranih i plastičnih brodica. Ipak, zbog potreba turizma otvoreno je nekoliko servisa za jahte i brodove.

Turizam je vrlo značajna tercijarna djelatnost koja se značajnije počela razvijati nakon Drugog svjetskog rata, a prestala je kroz Domovinski rat. Do 1990. godine najviše noćenja zabilježeno je u Tisnome, a nakon Domovinskog rata polako se oporavlja. Od 1997. godine mjesto Jezera prednjači u broju noćenja i ima najviše zaposlenih u tercijarnim djelatnostima. Vodeći oblici smještajnih kapaciteta otoka su sobe i apartmani, a na otoku je i nekoliko apartmanskih naselja te sedam kampova. Na Murteru su tri marine, u Betini, u Jezerima, u Murteru,a četvrta je na otoku Žutu, na Kornatima.

Prvi službeni popis stanovništva izvršen je 1857. godine. Najveći broj stanovnika  zabilježen je 1931. Porastu broja stanovnika između 1857. i 1931. pridonijeli su povoljni gospodarski uvjeti unatoč velikim migracijama u 2. polovici 19. stoljeća, a koje su uzrokovane teškim stanjem u vinogradarstvu. Zbog toga možemo pretpostaviti intenzivnije bavljenje nekim drugim granama privrede koje su omogućile prosperitet. Nedostatak obradivog tla doveo je do širenja na druge otoke i otočiće. Značajnije odstupanje u sasatavu stanovništva prisutno je krajem 19. stoljeća i traje do Prvog svjetskog rata, upravo zbog migracija i rata u kojem je, naravno, sudjelovala muška populacija. Nakon Drugog svjetskg rata smanjuje se stopa nataliteta i mortaliteta budući da su zdravstveni uvjeti poboljšani, a zbog povećanja broja obrazovanih, zapošljavanja žena u sekundarnim i tercijarnim djelatnostima, te emigracija, ponovno dolazi do depopulacije nakon 60-ih, a najviše između 1971. i 1981. godine. Iako popis stanovništva iz 2001. pokazuje porast broja stanovnika, tu trebamo uzeti u obzir onaj dio stanovnika koji na otoku nije fizički prisutan već na otoku samo ima prijavljeno boravište. U godinama koje slijede možemo očekivati nastavak negativnog trenda  u kretanju stanovništva čemu je jedan od značajnih uzroka stagnacija svih oblika privrede osim turizma.

Otok Murter se ne da, kao što vidimo. Ipak, ni njegovi stanovnici ne mogu zaustaviti neizbježno, a neizbježna je depopulacija i pad privrede. Neprocjenjiva šteta za bilo koji kutak svijeta pa tako i otok Murter. Ne bih detaljno, jer to je priča svima nam dobro poznata, o faktorima koji nas tjeraju sa djedovske zemlje i uskraćuju nam egzistenciju. Vidimo da su privredne grane u padu. Ono što je nekad othranjivalo generacije, u današnje vrijeme često je rizik. Vidimo i negativne trendove usmjerene prema gubljenju te iste zemlje. Ponovit ću pitanje koje već jednom jesam: što ostavljamo generacijama koje dolaze? Zar ćemo ih pustiti da gladuju i budu gosti na svojoj zemlji? Što možemo učiniti po tom pitanju? Također, moram citirati jednog svog mještanina koji je u razgovoru sa mnom rekao slijedeće: „Zato otoke, more i 'vale treba čuvati, štititi i nad njima bditi, jer za malo vrime neće nas ni biti.“

Dakle, poruka je jasna. Biramo li biti ljudi i boriti se ili tek tako i sebe i zemlju koja je, kako god okrenemo, svima majka i svima izvor života, pustiti u ruke ljudima i pojavama koje, u konačnici, ne cijene ni jedno ni drugo već samo sabe i svoj vlastiti probitak? Zapitajmo se to svaki put kad govorimo o svojim precima, planiramo svoje potomstvo, bacamo smeće u prirodu i prodajemo komadiće njezinog lijepog lica za male novce i često ljudima sa sumnjivim namjerama, stjerani svakodnevnim problemima koji nas koštaju i ne ostavljaju nam puno izbora. Kolika je cijena toga? Koji je projekt toliko vrijedan da zbog njega biseri poput jedne Pudarice zavše samljeveni u škalju? Na nama je da odaberemo hoćemo li od otoka stvoriti mjesto šanse za bolji život i jesmo li dostojni života na istima ili ćemo otići u drugu krajnost, onu toliko očitu i koju je bolje ne spominjati.

foto/text: Devana Vidas / kroativ.at

Print

Vezani članci

FOTO DANA
FOTO DANA
 Svjetsko prvenstvo u letenju balonima na vrući zrak, po prvi put u Austriji Svjetsko prvenstvo u letenju balonima na vrući zrak, po prvi put u Austriji
KamoSutra
« »
  • Po
  • Ut
  • Sr
  • Če
  • Pe
  • Su
  • Ne
FotogalerijaPregledajte sve