Brač - otok sjećanja

Brač - otok sjećanja

Nakon poslovične nervoze koja oduvijek stanuje na mjestima na kojima se kupuju karte, bilo kakve karte – autobusne, avionske, brodske, i gužve koju poznaju tek oni koji su imali priliku zateći se početkom kolovoza u bilo kojoj točki križanja puteva, ukrcao sam se u trajekt. Split – Supetar.

Sav sam bio u iščekivanju bujice uspomena, slika, sjećanja... jer vraćah se nakon 23 godine... ali ništa! Um je odbio prepustiti se prošlosti i pobjegao u golu sadašnjost, naručivao kavu u brodskom salonu, gledao krijeste valove na modrini mora, laktao se s bučnim Talijanima u mimoilaženju, odlazio bilo kamo gdje ga je pogled kroz Ray Ban odvukao. Ali ne u prošlost.

Tamo je bio zabran radosti i mladosti, prenapučen ljudima koje odavno nisam vidio, ljudima koje nikad za života više i neću vidjeti. Podizanjem te samopostavljene rampe, uslijedio bi plač, plač odraslog čovjeka na trajektu prekrcanom ljudima. A to bi bila ružna slika, primijeti program o ponašanju odrasle osobe trenutno aktiviran u meni.

U brodskom salonu vrijeme stoji. Kreću se tek putnici u adrenalinskom šoku kojeg izaziva putovanje prema odredištu. Među njima i lokalci, oni kojima je trajekt vapor i prilika za drijemanje u klimatiziranom salonu.

Često sam viđao nalakćenog na šanku Miljenka Smoju u pohodu na bračke pašnjake za svoje priče. Onako visok i krupan, sa španjuletom među prstima, novinarskom torbicom ovješenom o rame koje se s godinama nošenja istog tereta povilo u jednu stranu. Već dugo Smoje, prokazan i prognan iz Prava na korektno prisjećanje koje vlada u konstantno tričarijama omamljenoj javnosti, dakle već dugo je u zemlji pod nagnutim borom na groblju u Žrnovnici. Sjećaju ga se tek njegovi spomenici koje svakog ljeta izvlače na HTV-u - Malo misto jedne godine,Velo misto druge godine, i tako ukrug. Planeri ljetne programske sheme u potrazi za humorom uvijek se vraćaju na te dvije serije – svjesni kako je duhovitost posljedica duhovnosti i britkog uma kakav već desetljećima ne postoji među doseljenicima od stoljeća sedmog.

U Supetru je izgrađeno novo trajektno pristanište! Nova zgrada na autobusnom kolodvoru s „poslovnim prostorima“, nove su i štand-kućice sitnih sezonskih zgrabi i bježi obrtnika. Podrijetlo Made in Kosovo, Made in polusvijet usredotočen isključivo na zaradu od budalastih turista i onih zarobljenih vremenom i prostorom, čije zarobljeništvo svijest boravka na otoku višestruko potencira.

Malo niže, na početku Rive je kuća sa Sunčanim satom, dobivenim za „turistička dostignuća“ u socijalizmu. A ispod nje su štekati kafića. Više ih je no što pamtim. Na onom velikom, na kraju mula svirao je Vinko sa svojim triom - gitara, bas i mandolina. Čuo sam kako je odselio na Novi Zeland gdje mu nekakav stric ima tvornicu ribe. Njegov basist iz Favorita je osnovao Naranču koja se uhvatila svirki s Jasminom Stavrosom. Njega sam i sreo jedne maglovite i prohladne večeri u nekom pograničnom restoranu prema Italiji koji mi je to ispričao vraćajući se sa svirke iz inozemstva.

Lijevo je galerija, ona ista u kojoj sam kupovao sitne poklone ...ne smijem se sjećati jer ću potonuti u napuštenost u koju su me gurnuli predragi ljudi koji su već dugo onkraj ovog zemaljskog života.

Zgrada općine. Krov je novi, stavljen nakon požara koji je trebao spaliti tko zna kakve tragove. U prizemlju isti kafić. Jeste li odavde, upitah sezonsku konobaricu koja se doklatila s tacnom. Preskoči odgovor i upita; A tko vam treba? Poznajete li Željku? Ne, nikad čula. To sam i mislio, rekoh. Nije daleko Jobova ulica broj 5. Zaputih se tamo. Htjedoh pokucati na vrata, ali iznenadih se brojem cipela pred vratima. Ne, tu Željka više ne stanuje.

Tko zna je li Gita još ravnateljica knjižnice... Eno tamo lijevo stepenica koje vode do župne crkve u kojoj me jednog Božića ispovijedao prastari fratar. Tu se je znala skupljati ekipa s Mikelanđelom Petrovićem, bračkim slikarom u pogledavanju na more tražeći obrise dolazećeg trajekta.

Sve sam to registrirao hladnog uma, bez ijedne emocije. Emocije ću pripustiti poslije, u osami koja je stalna, konstanta kao što je Pi 3,14, ali ponekad zabludimo u prividu kako je osama tek kad smo sami samcati, bez prisustva drugih ljudi, iako je istina kako smo uvijek sami. Sami sa sobom i ... s Bogom kojeg smo dio. Tad, u suočenju s Bogom osobno, tek tad možemo prevladati prvotnu ljudsku osamu i vratiti se među svijet spremni i sposobni dijeliti ga s drugima.

Gita bi rekla – mislim da ljudi nakon smrti žive kroz sjećanja ljudi koji ih pamte, da je to zapravo život poslije smrti. Ne znam je li živa, ali živi u meni onako kako je to rekla onda kad je bila tek mlada majka s dva prekrasna sina i mužem koji je vodio supetarsku klapu koja je oporo znala zapjevati „Sutra će te ponit“ razbijajući u svakom slušatelju zadnju crtu obrane lažne stvarnosti u kojoj mi nismo mi, nego glumci samih sebe.

Supetar nisu zgrade, nije Riva, nisu hoteli, niti palme. Nije ni trajektno pristanište, ni stabla mandarina i limuna u dvorištima vila. Moj Supetar su ljudi. Kamen ugrađen u zgrade je dugovječniji, kamenom Rivom se izmjenjuju ljudi čiji koraci odjekuju njome. Ljudi odlaze, kamen ostaje. Zemljopisni pojam nema nikakvih dodirnih točaka s pojmom Supetra koji je mjesto u meni.

Brač i Supetar na njemu, desetljećima su bili ljetna prijestolnica države. Odnedavno mu je tu titulu preoteo Hvar. Elita bi se ljeti preselila na Brač, a za njom i prateća svita, umjetnika svih vrsta, glumaca, sportaša. No, otok se ne upoznaje ljeti. Ljeti su moguća samo površna konzumiranja buke, slika mnoštva razbacanog bez reda po plažama, večernjih i noćnih gužvi; moguća su samo pamćenja sebe na otoku, ali ne i otoka samog. Otoci se upoznaju zimi. Kad bura tjera more da se valovima razbija o obalu, kad se jutrom iščekuje vapor i namirnice koje stižu s njim, kad se shvati na svojoj koži, isušenoj od vjetra i mora vrijednost odnosa s drugim ljudima, upućenost jednih na druge. Svako zrno talenta u drugima, zimi se čini većim, dragocjenijim. Zimi je otok ostavljen sam sebi, a svijet biva nečim dalekim, stranim koji tek možda postoji.

Od Supetra idem nalijevo, prema Spliskoj, Dolu, Pučišćima. Da sam išao pravo, išao bih za Nerežišća, Humac Pražnice, Vidovu Goru, Pustinju Blaca, Bol, Sumartin. Da sam išao lijevo, išao bih za Mirca, Povlja.

Ali, išao sam u Pučišća. Ako se gleda iz Omiša, Dugog Rata, Pučišća se ne vide. Vidi se tek kamenolom koji upućuje na njihovu blizinu. Do Pučišća, tog kamenog spomenika ljudskom maru, svjedoka odvoženju kamenih blokova za Mikelanđela (pravom!), i za zgradu UN-a u New Yorku, vodi morski tjesnac, skoro fjord koji dovodi brodove u zavjetrinu, sigurnu od bura, od juga. S druge strane fjorda je kamenolom, nedaleko od mjesta na kojem je bio i antički kamenolom. Na ulazu stoji ploča na kojoj piše kako je taj kamenolom utemeljen 1495-e godine. Prigodno, uz odjek priča o stečaju Jadrankamena koji je „privatiziran“ otimačinom u ratno doba, stoji parkiran mercedes zagrebačkih tablica. Pa kako u stečaju? Pitam. Pa vlasnik je volio tenis i dao je bankama Jadrankamen pod hipoteku za svoje druge projekte koji su propali. Sad će nas otpustiti 30%.

Ma otkud im pravo??? Budi se Che Guevara u meni koji umjesto fesa revolucionara ima kapu Torcide na zažarenom čelu od kolovoškog Sunca. Zar ne vidite onu ploču na ulazu? Zar je tenisač utemeljio Jadrankamen, zar ovo sve nije otplaćeno dosad stotine puta, zar je ovo resurs s kojim trebaju neotočani raspolagati? Zašto ih ne sačekate u trajektnoj luci i sve pobacate u more... pjenim kao more o buri.

I odlazim oblijepljen gorčinom kao sluzi koja se neda otresti.

Da svratim u Pražnice, okusim „gomoju“ ovčjeg sira i opet čujem onaj pjevni naglasak po kojemu ćete prepoznati čovjeka iz Pražnica makar ga susreli na Rtu Dobre Nade?

Odustajem.

Odustajem i od posjeta samostanu Blaca do kojeg se može jedino pješice doći. I od posjeta Vidovoj gori, s jedinim planinarskim domom na bilo kojem otoku.

I od Bola do kojeg se spušta cestom u serpentinama, izgrađenoj za gabarite bračkog tovara koji zaslužuje spomenik u Humcu Donjem u kojem se već nalaze spomenici Genscheru, Papi Woytili. Za svu onu česminu koju je kroz stoljeća iznio na svojim plećima, za sve ono lozje koje je pomogao obraditi, sve one masline i smokve koje su prehranile otočki puk kroz povijest...

Vraćam se u Supetar i sjedam na klupu, istu onu koju pamtim od prije 23 godine.

U nekakav notes sam zapisivao misli... pitajući se što dalje, da li da ostanem na tom prelijepom mjestu koje me je zavoljelo kao i ja njega ili da idem dalje. Mladost je izabrala skitnje i putešestvije po svijetu.

I doista sam ga vidio. U svom njegovom sjaju i još većoj bijedi.

Štošta naučio mada osjećam kako sada manje znam nego li onda.

Nisam predvodio bitke za spas svijeta, nisam herojskim djelima uveličao povijest, čak nisam uspio ni u prosječno sebičnim okvirima lapiti koju tvornicu, firmu, hotel.

Tek sam podigao obitelj, odgajam djecu onako kako znam i umijem i brinem o ostarjelim roditeljima.

Posjetit ću Brač jednom drugom zgodom. Kad ne bude rampi za emocije, kad budem dovoljno sam da mogu puštati suze niz obraze bez brisanja.

Posjetit ću tad i Gitu, i Željku,i druge, upitati za mnoge.

Još je puta preda mnom...

foto: kroativ.at, text: vn/kroativ.at

Print

Vezani članci

FOTO DANA
FOTO DANA
 Svjetsko prvenstvo u letenju balonima na vrući zrak, po prvi put u Austriji Svjetsko prvenstvo u letenju balonima na vrući zrak, po prvi put u Austriji
KamoSutra
« »
  • Po
  • Ut
  • Sr
  • Če
  • Pe
  • Su
  • Ne
FotogalerijaPregledajte sve