O odlasku

O odlasku

Kamen, stablo, zemlja… žive svoj spori život u svojim, nama nečujnim vibracijama. Prebroje doba, eone u samo jednom udahu i izdahu, svjedočeći mijenama, životima i smrtima drugih. 

Oni ne odlaze. Kao što Zemlja zna za svoje gibanje u Svemiru tek u suodnosu sa Suncem, tako su i ljudima kretanja stvarna tek u odnosu na kamen, stablo, zemlju.

Mnogi ljudi opet cijeli život provedu na jednom mjestu, u krugu od par desetaka kilometara, putujući tek u mislima, maštanjima izazvanim pričama, filmovima, vijestima.

Nekad se pod „krenuti na put“ podrazumijevao odlazak iz sela u grad ili iz jednog grada u drugi. U ovo doba, preplavljeno dodirivačima ekrana, touch generacijama odlazak na put više nema toliko mističnih prizvuka. Danas se putuje brže, lakše, jednostavnije.

Vrijeme putovanja skraćuju sve brža i brža prijevozna sredstva. I to je otprilike sve što se promijenilo u putovanjima nekad i putovanjima sad. Sve drugo je ostalo isto.

Znatiželja, čežnja, zov daljine, potreba. Nešto od toga uvijek prethodi putu.

Kao što Zemljom haraju oluje, poplave, suše, snijegovi periodično u nekim njenim predjelima,ali sa stanovišta Zemlje – stalno, tako i čovječanstvom stalno haraju ratovi. I poslije toliko iskustava ratovanja kroz povijest, čovjek nije naučio poštovati sebe, time ni drugog čovjeka. Drugu vrstu da ne spominjemo.  Zasigurno su odlasci na put najtraumatičniji za čovjeka, ako su prisilni, ako se radi o spašavanju golog života. Iako to mnogi ne bi nazvali putovanjem, u suštini je i to putovanje. Odlazak.

Svi odlasci uslijed potrebe su isti. Nešto steže u grlu, u očima suze koje čekaju priliku za slijevanje niz obraze, nemir izazvan slutnjom novoga. Nema bitne razlike između odlaska pod ratnom prisilom i odlaska pod egzistencijalnom prisilom zbog nemogućnosti preživljavanja u svom mjestu, gradu, domovini.

Isti su uzroci i jednog, i drugog odlaska: moć manjine koja izvire iz akumuliranog oduzimanja moći, prava, imovine, resursa većine.

Tamo gdje je sve na prodaju i bolji život se kupuje. Bijeg iz siromaštva, iz niže klase se uglavnom postiže stjecanjem znanja, vještina koje se mogu skupo prodati. Roditelji šalju djecu na studij kako bi kroz život prolazili s manje rada za više novca, nego li oni sami.

I gle studente, ni djeca, ni odrasli. Odlaze od roditelja, iz sigurnosti doma, u kojem je sve poznato, njegovo, tamo negdje gdje je sve novo, tuđe. Gdje ga čeka sloboda od roditeljskog nadzora i nesloboda uslijed nadzora drugih. I roditelji, i djeca pristaju na bol rastanka. Klasa: podnošljiva bol.

Strah od nepoznatog i mladenačka želja za spoznavanjem novoga u istom omjeru.

Gle ženu kako ispraća muža pomorca! U borbu s morem. U borbu s daljinom. I njenu suzu zbog predstojeće borbe s osamom, nezaštićenošću, prijekim pogledima okoline. Pozdrave i želje preko Pomorske večeri ponedjeljkom (radio emisija) polako mijenjaju razgovori preko skypea, poruke preko facebooka. Komunikacija je uznapredovala tek toliko da žudnju za dodirom češće uvećava.

Zapadni dio svijeta već desetljećima ne zna što je to glad. Cijenu tog neznanja svojim cjelodnevnim radom plaća radništvo. Da bi taj rad donosio profit, cijelo društvo se tomu podređuje. Škole proizvode radnike točno određenih profila, zdravstveni sustav se brine o radnoj sposobnosti ljudi, država kroz jaslice, vrtiće, škole odgaja djecu. Tako proizvedeni radnici imaju pravo otići na putovanje tri puta kroz godinu – za Uskrs, na ljeto ili za Božić. To se zove turizam koji ljudima „puni baterije“ kako bi istrajali u besmislu upravljanog svakodnevlja.

Ima i onih nemirnih duhova koji putuju bez moranja, kojima je put način života s tek kratkim pauzama provedenim u smirajima doma. Odlaze na najčudnija mjesta  s djetinjom znatiželjom za otkrivanjem drugačijih svjetova.

Koliko god razloga, motiva pronalazili za odlaske, putovanja bilo koga, koliko god politoloških, socioloških analiza napravili, svi odlasci postoje samo zato kako bi se jednog dana prometnuli u povratke!

Onaj koji je jednom okusio ushit povratka zna kako taj osjećaj nije usporediv ni s jednim drugim. Vidjeti opet svoj kamen, svoje stablo, svoju zemlju… doći kući! Ni jedno drugo iskustvo nije mu nalik.

Ali, onaj koji se vraća nije isti onaj koji je otišao. Vraća se promijenjen. Dok je ratovao s vjetrenjačama po svijetu, dok se borio s podivljalim morima, dok je išao s bauštele na bauštelu, prisiljen prilagođavati se okolnostima - prisilio se i na mijenjanje sebe samoga.

Nakon ushićenja povratnika tek dan-dva poslije dolazi tuga s nemirom. Sve je isto, a opet ništa nije isto. Kamen je mjestimice prekrila mahovina, stablo je naraslo, zemlja se zatravila. Jednom stvorenu neravnotežu  teško je pretvoriti u ravnotežu. Ako se u tomu i uspije, to neće biti ista, već neka nova ravnoteža, na novim postulatima utemeljena.

I onda nema druge, do opet na put. Bilo kamo. Samo da je opet osjetiti ushit povratka!

foto/text: vn/ kroativ.at

Print

Vezani članci

FOTO DANA
FOTO DANA
 Svjetsko prvenstvo u letenju balonima na vrući zrak, po prvi put u Austriji Svjetsko prvenstvo u letenju balonima na vrući zrak, po prvi put u Austriji
KamoSutra
« »
  • Po
  • Ut
  • Sr
  • Če
  • Pe
  • Su
  • Ne
FotogalerijaPregledajte sve