Arsen Dedić - Šibenik koji hoda

Arsen Dedić - Šibenik koji hoda

Ako bi me tko pitao Koji čovjek je sinonim za Šibenik 20-og stoljeća? - bez razmišljanja bih odgovorio - Arsen Dedić.

Po oblaku prašine i približavajućoj buci motora koja je nadjačavala sve prirodne zvukove, mater i ja smo znali da dolazi autobus. Znali smo i tko ga vozi - bio je to Đoko, brat od „rišćanice“ udane u naše selo iz susjednog. Bio je to prekrasan i ogroman autobus zadarskog Autotransporta, bijeli FAP. Dotad sam se vozio jedino u zaprežnim kolima i jednom u očevom autu prije nego li ga je odnijela carina.

Nastavio je prašnjavom cestom preko Čiste Male, Gaćeleza i Vodica. U Vodicama je već počinjala asfaltna cesta. Kad smo konačno došli na šibenski autobusni kolodvor i krenuli ulicom popločanom granitnim kockama (sad je to prekriveno asfaltom) prema Poljani, moje seosko čulo mirisa, naviknuto na mirise smrike, jasena, smilja, graba, pokošene djeteline okupirao je nepoznat, oštar miris, ma koji miris - smrad! Sa svojih punih 6 godina, pomislio sam - Tako znači miriše grad. Tek kasnije sam saznao da to nije bio miris grada, nego miris mangana koji se širio iz Crnice - Tvornice elektroda i ferolegura u kojoj je penziju zaradio moj djed Joso, zvani Car iz Čiste Velike.

Svi gradovi su imali imena, a jedino Šibenik je bio i ostao ono što se nalazi iza imenice Grad. I ja sam brojao stepenice do šibenske Gimnazije, kao i moj sin koje desetljeće kasnije. Oba smo znali kako smo dobili izvrsno obrazovanje - šibenska Gimnazija je i danas među najboljima u državi.

Život u Šibeniku se odvijao na Poljani, u kalelargama. Kad bi Mišo Kovač snimio novu ploču, onda bi se u svakom šibenskom kafiću ona vrtjela najmanje mjesec dana. Bez prestanka.

Međutim, ako bi me tko pitao Koji čovjek je sinonim za Šibenik 20-og stoljeća? - bez razmišljanja bih odgovorio - Arsen Dedić.

Njegova djetinjstva u Konjevratama, selu u šibenskom zaleđu, njegovo pohađanje šibenske gimnazije, sviranje u šibenskoj Narodnoj glazbi, puhačkom orkestru, školovanje u Zagrebu… sve to su bili preduvjeti za postajanje Šibenikom koji hoda. Što Arsen jest.

Arsen je još u svojoj mladosti postao zvijezda. Prije nego li se tom imenicom i označavao pjevački uspjeh. Krajem 60-ih godina 20-og stoljeća, prije nego li se rock glazba etablirala s Woodstockom, i prije nego li je splitski glazbeni festival rodio zabavnu glazbu, Arsen Dedić, Ivo Robić, Gabi Novak, Josipa Lisac, Tereza Kesovija su bili ravnopravne glazbene zvijezde s ostalim talijanskim, francuskim, njemačkim izvođačima mediteranske/mitteleuropske kancone - glazbenog žanra koji je osvojio svoj vremenski okvir, bio temelj drugim glazbenim pravcima, a da se sam nije razvijao dalje.

Katedrala-u-Sibeniku

Arsen, čak i kao mladić, nije izgledao mlado - nosio je svoju ozbiljnu facu sasvim prirodno. Kako su to već činili svi oni koji su odlazili mitskim pravcem „s Perkovića, preko Knina“, a koji je, osim cijelog Svemira, u sebi sadržavao i odgovornost prema rodnom kraju, roditeljima, gradu, koji je obavezivao one koji se odmetnu tim pravcem na uspjeh.

Tu ozbiljnost je Arsen zadržao svo vrijeme. Bilo je u njoj neke cehovske nadmenosti. Pri kojoj zanatlija ne odustaje od pravila ceha, struke, ni po cijenu gladovanja, niti za visoku nagradu. Nepotkupljivost.

Vjerojatno je i to jedan od razloga zašto se Arsenove pjesme ne pjevaju po svadbama. On ne podilazi. Čak ni sebi samom. Dok će drugi pjesnik posezati za erotizacijom stiha kroz dunje, trešnje, Arsen će odati počast - oskoruši! Voćki koja ne nalazi svoje mjesto na slikama mrtve prirode, niti na poslužavnicima bogataša. Ali zato je sigurna brana od gladi skromnim ljudima. Pritom oskoruša u njegovom stihu postiže takvu erotizaciju kakvu može samo još u toj stvarnosti postići golo žensko koljeno. Riječ je o vremenu koje još nije znalo kako će pornografija postati svakodnevlje, 24-satno okruženje.

U svojoj glazbi koju je napisao za filmove, umjesto filmske glazbe, kako bi to inače trebalo biti, Arsen Dedić je unio još jedan komad Šibenika (što je opet nužda, unaprijed prihvaćeni teret bivanja Šibenčaninom) - zadanu formu je zamijenio drugačijom formom, kutove zaoblio, spojio ono što se spajanju opire - baš kao što je i Juraj Dalmatinac činio gradeći šibensku katedralu. Umjesto forme krova u obliku naopakog slova V, kao što je to Stephans Dom u Beču, kao što je to Notre Damme u Parizu, u Reimsu ili na zagrebačkoj katedrali – šibenska katedrala je sa zaobljenim krovom od savršenih kamenih ploča spojenih utorima nevidljivim sa strane / Arsenova glazba nevidljivo mijenja film, daje mu konačni oblik i svrhovitost.

Juraj Dalmatinac

Niti u pjesništvu, a Arsen Dedić jest pjesnik - on ne igra na sigurno. Poetiku ne traži u zalascima sunca, u neuzvraćenoj ljubavi, ne propituje odnos sa smrću, Bogom, vjerom. On je kroničar malenih mjesta srca njegovoga, od zaborava brani stare riječi koje nisu bile samo riječi, već slike, zrcala tisuća riječi u jednoj.

Dida moj, o'd'e mi je zima, daj mi kaban svoj.

Arsen ne iskazuje emocije dubokim, hrapavim glasom uz pratnju ženskih vokala poput Leonarda Cohena. On je pripovjedač koji se drži akorda i tona, a emocije utiskuje u slike slikane riječima pjesama.

Kažu kako ljudi koji su dugo u braku, s godinama počinju čak i fizički sličiti jedno na drugo. Arsen i Gabi su tomu živi dokaz. U mraku biste ih zamijenili jedno za drugo.

Glave na Šibenskoj katedrali

Arsen Dedić se nije opirao tehnološkom napretku. Kao ni Šibenik, uostalom. Nekadašnje vizure grada kad je Gospa van Grad bila doista van grada, a ne u strogom centru kao danas, koje su bile omeđene tvorničkim dimnjacima od Crnice, tvrđavom Svete Ane, Šubićevcem, katedralom Svetog Jakova, braniteljskom s mora tvrđavom Svetog Nikole, zamijenila je obilaznica, spoj s autoputem, trgovački centri. Za razliku od drugih gradova, Šibenik nema svojih velikih pretvorbenih tajkuna, tek nešto sitno. Iz Šibenika ne dolaze ministri, on se ne bori kako bi postao kakvo regionalno središte jer je oduvijek svoje središte. Što je njemu taman. Nekad najbogatija općina u bivšoj državi, danas najsiromašnija u novoj, Šibenik od svog dostojanstva ne odustaje ni za dlaku. Ni Arsen.

Od prije nekoliko godina Arsen Dedić živi svoju sudačku nadoknadu s presađenom jetrom. U ovom, poklonjenom mu vremenu, očekivali bismo njegovo smekšavanje, neko zrelo otkupljivanje mladalačkih grijeha. Opet krivo. Rekoh već o njegovoj mladosti. U zrelosti poseže tek za neiznuđenim pomaganjem drugima sudjelujući u glazbenim duetima.

Jedan od njegovih zadnjih dueta je i onaj s Mišom Kovačem. Oba iz Šibenika, oba u zrelom dobu, a ovo im je prvi duet i prva zajednička pjesma. Koja zapravo i nije pjesma. Ona je proza. Ona je iskaz poštovanja jednog prema drugomu, obojice prema naslijeđu kojeg Šibenčanin preuzima s rođenjem.

Njih dvojica - lišće s iste grane. Grana šibenska, grana hrvatska. Koja odolijeva povijesnim burama s kopna i južinama s mora, koja okuplja, hrani i brani Šibenik i njegovo zaleđe, upućenost čovjeka na čovjeka, ne hvasta se zaslugama i ne bježi pred neprijateljima, čiji biskupi ne zovu u boj, već prvi hode braniti neprijatelja znajući unaprijed za njegov sigurni poraz, čija Gimnazija i dalje stoji iza 127 stepenice kako bi generacije opremala znanjem i imanjem sebe…

foto/text: vn / kroativ.at

Print

Vezani članci

FOTO DANA
FOTO DANA
 Svjetsko prvenstvo u letenju balonima na vrući zrak, po prvi put u Austriji Svjetsko prvenstvo u letenju balonima na vrući zrak, po prvi put u Austriji
KamoSutra
« »
  • Po
  • Ut
  • Sr
  • Če
  • Pe
  • Su
  • Ne
FotogalerijaPregledajte sve