Uskrs u rodnom kraju

Uskrs u rodnom kraju

Prelijepa pjesma ptičica iz dvorišta me lagano budi iz sna, dok zrake proljetnog sunca padaju kroz prozor na moje tijelo i polako griju svaki centimetar moje kože. Otvaram oči i vidim kako ptičice lete s grane na granu, igraju se i radosno pjevaju. Polako postajem svjesna svoje okoline i shvatam da oni čudni, jaki glasovi koji prodiru u moju sobu i koje sam čula u snu nisu govori nekih čarobnih divova koje sam sanjala, nego moja obitelj u dnevnom boravku. 

Kako čujem već su svi  budni. Dido, mama, tata, brat, ujko, tetka, tetak i moji rođaci. Svi su se raspričali. Toliko glasno govore da mogu razlikovat njihove glasove, a mogu i čuti o čemu razgovaraju.

Odlučujem ostati još malo ležeći u krevetu, u miru. Barem koliko je to moguće pored tih glasnih razgovora koji kao da se buše kroz zidove. Ležim i zamotajem se u toplu deku kao mala beba kada odjednom netko otvara vrata kao bura kada udara o drvene dalmatinske roletne koje nisu pričvršćene uza zid. Mama. Kao da ima neki detektor u sebi i zna kada sam budna. To što sam dobila mali srčani udar kad je punom snagom otvorila vrata, ni neprimjećuje. Stoji na vratima i smije se. Posmatram je dok mi polako prilazi, sjedne pored mene na krevet, zagrli me i poljubi. “Sretan ti uskrs ‘ćeri.” “Sretan uskrs mama.” “Ajde ustani, na stolu je posvćenje”’ “Sad ću.” Ustaje s kreveta i dok mi govori da se trebam spremit za misu napušta sobu. Vrata ostaju otvorena, naravno. To da im je svrha da se zatvaraju kad se napušta jedna prostorija, njoj ništa ne znači. Kao da mi želi još jednom reći da se ustanem. Shvatam mama. Ustajem.

Nakon kupaonice idem prema dnevnom boravku iz kojeg se čuju svi ti glasovi iz sna. Samo još glasnije. Otvaram vrata i glasno kažem ‘Hvaljen Isus’, a obiteljski kor mi odgovara ‘Uvijek bio hvaljen’. Svima po redu poželim sretan Uskrs i napokon stignem do dide. “Didina ljepotice, i tebi sretan Uskrs. Ajde sjedi i pojedi malo od posvećenja. Probaj malo kulena da vidiš kako je lip.” “Probat ću dido.” Poslušno sjednem za stol na kojemu stoje uskrsna pogača i jaja, sir, povrće, razne vrste suhog mesa i naravno didin kulen. Od svega uzmem pomalo i dok guštam u mesu koje punih četrdeset dana u korizmi nisam jela posmatram svoju obitelj. Neko bi rekao da se svađaju koliko glasno govore, ali to je samo njihova narav. Smiju se, pričaju priče, popiju koju rakijicu i jednostavno uživaju uz svoje voljene. Lijep je to prizor. Gledam dida zbog kojeg smo svi došli i oko kojeg se svi uvijek okupljaju. Sretan je što smo tu, što smo došli iz daljine da bi s njime slavili Uskrs.

Nakon što sam malo nešto pojela pospremim za sobom tanjure i odem u svoju sobu spremati se jer znam da meni uvijek treba najduže. U sobi oblačim svoju proljetnu haljinu koju sam namijenila obući na misu i baš u tom trenutku se otvaraju vrata. Ja polugola skačem po sobi i tražim nešto s čime bi se mogla pokriti. “Oprosti nisam znao da se oblačiš” govori brat, napušta sobu i zatvara vrata za sobom. Nakon što sam obukla haljinu, počinjem se šminkati kada se odjednom opet otvaraju vrata. Opet brat. Ulazi i traži nešto u ormaru. Nakon što je izašao uleti mama i traži nešto po mojoj šminki. Dok mama traži ruž ili štogod ulazi tata i pita može li mu netko svezati kravatu. Kroz vrata vidim da je na hodniku gust promet. Svi trče okolo, spremaju se. Kaos u kući. U tom trenutku shvatam da se ta vrata ovo jutro više neće zatvarati.

Dok ja nanosim ruž sa stubišta čujem kako rodica viče: “Jesi li gotova? Hoćemo krenit.” Kad prije? Još minutu prije su svi trčarali po hodniku, a sada su svi gotovi. Jedino ja još nisam. “Stižem“ kažem joj, nadajući se da neće primjetit da mi treba još najmanje pet minuta.

“Jesi li ” pita me opet rodica dok stoji na vratima sobe. “Evo, samo da uzmem torbu” Nanesem svoj omiljeni parfem, uzmem torbu i obučem cipele. Brza kao divlji vjetar. Zajedno silazimo niz stubište i izlazimo iz kuće. Dok zaključavamo kuću iza nas se čuju dva auta upaljenih motora. Svi spremno već sjede u autima i čekaju. Ulazim u auto i sjednem na sjedalo iza suvozačevog na kojemu sjedi dida. “Uvijek se tebe mora čekat” kaže tata. “Neka. Dido može čekat svoju curu.” kaže dido i smije se.

Dva auta sa stranim tablicama voze se prema crkvi na uskrsnu misu. Sunce već prži, a moj dida? Sretan ko malo dijete.

Sretan vam Uskrs! 

Magdalena Čerkezović / kroativ.at

Print

Vezani članci

FOTO DANA
FOTO DANA
Visit Kroatien Visit Kroatien
KamoSutra
« »
  • Po
  • Ut
  • Sr
  • Če
  • Pe
  • Su
  • Ne
FotogalerijaPregledajte sve